DIANA ŠIMEK

U recentnoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti djela brojnih autora još uvijek rasipaju romantičku svijest o tomu da tradicionalni mediji i prirodni materijali plastičkih umjetnosti - sa svim svojim vrijednostima i paleotehničkim načelima - ne mogu nestati ni u nemilosrdnoj konkurenciji s najsofisticiranijim tehnološkim iznašašćima jer su nositelji važne, najsuptilnije konstante - one o čovjeku stvaratelju - pri čemu se ljudska kreativnost shvaća kao demistificirano ljudsko ponašanje, uvijek plemenito u pobudama, oplemenjeno u postupcima, pristupačno u značenjima, razumljivo u porukama, prihvatljivo u zaključcima…

Premda je primjere revalorizacije manualnosti u slikarskom mediju moguće naći na recentnoj svjetskoj likovnoj sceni, o pokušaju istoga u nas ne može se govoriti jer u značajnoj mjeri nije ni bilo pokušaja potiranja manualnosti.
Elektronika, informatologija, informatika, umreženost i računalna industrija već danas imaju golemu ulogu u našim životima, s perspektivom daljnjeg razvitka, sve do zastrašujućih razmjera. Primjerice, Microsoft već najavljuje ne samo prijenos podataka, nego i električne energije putem ljudske kože, što znači da će u bliskoj budućnosti svako ljudsko biće na Zemlji htjelo-ne htjelo biti umreženo!
Umjetnost se treba baviti svojim vremenom, dramom ljudskog postojanja, konfliktima i tenzijama, a umjetnik neprestance treba ostvarivati dodir s duhom svoga doba, podastrijeti individualan komentar

problema kojim to razdoblje obiluje.
Predstavljajući se na svojoj prvoj samostalnoj izložbi, znakovita naziva "Future", kojim očigledno želi afirmirati subjektivnu zdvojnost glede naše budućnosti, pa i njezine izvjesnosti, Diana Šimek dijeli stav mnogih prethodnih naraštaja likovnih umjetnika da umjetnik ništa bitno ne može izmijeniti u svijetu oko sebe i da je stoga jedino što mu preostaje izgrađivati svijet vlastite umjetnosti.
Iako je mlada slikarica, Diana baštini stav utemeljen još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća, utjelovljen, primjerice u neokonstruktivističkom konceptu računalne umjetnosti, da se umjetnost u svom razvitku treba integrirati sa

suvremenim znanstvenim i tehnološkim/tehničkim iznašašćima i vlastiti iskaz o svijetu u kojem živi i stvara očitovati alatima što mu stoje na raspolaganju. Zašto, dakle, elektronski potencijal, što kao predmet masovne uporabe zastrašujuće brzo penetrira u naše živote, i sve alate koje taj potencijal nudi svim ljudskim djelatnostima, ne rabiti - jednako ravnopravno - i u proizvodnji različitih plastičkih organizama, kao da se pita Diana, to više što je računalo diljem svijeta uvedeno u normalnu medijsku praksu svakodnevice i odavno postao elementom postmoderna okruženja.
U ciklusu slika "Future" u stvaralačkom je "srazu", zahvaljujući postojećim programima, ostvarena integracija ljudske misli i mogućnosti stroja. Kao alat uporabljuje se računalo, elektronički uređaj izuzetno podatan i koristan za obradu u ovom slučaju vizualnih informacija i logičkih operacija što se potom razvijaju. Računalom su stvorene vizualne strukture koje se potom

u sliku ne pretvaraju visokokvalitetnim laserskim štampačima ili drugim sofisticiranim reprodukcijskim alatima, nego tradicionalnim slikarskim sredstvima - akrilikom na platnu.
U početnoj situaciji, u - patetično rečeno - pronalasku same ideje, Diana ne računa toliko s vlastitom maštom, koliko s "ponudom" računala. U računalne programe ubacuje neke svoje crteže, provjerava crtarije što ih potom, nakon elaboracija kroz programe, izbacuje elektronička slika i kada pronađe za nju - idejno i likovno - poticajan crtež, Diana ga usvoji. Oko se zaustavi tek kad viđena kompozicija na crteža poprimi - za slikaricu - smisao. Crtež prelazi u slikaričine ruke i prolazi, opet kroz odgovarajuće računalne programe, daljnju

- sada potpuno osviještenu, na temelju autoričine individualne plastičke intuicije - strojnu razradu, preradu i filtre. Računalo i dalje ima krucijalnu ulogu jer - kao sjajan alat omogućuje procese varijacija crteža, brzih smještaja i razmještaja elemenata crteža, njihovih položaja, plastičkih struktura, konstelacija, smjerova i vrlo senzibilizirane pokrenutosti, a zatim i jednako brze izmjene kolorističkih odnosa, boja i tonova dobivenih oblika.
Kada je slikarica zadovoljna predloškom koji će upotrijebiti za slikarske elaboracije, crtarija s računala prelazi na papir, na koji ga Diana precrtava i u uvećanu obliku prenosi na platno. Tada je sve u rukama slikaričina talenta, osjećaja za kompoziciju, ritmičku, kolorističku i tonsku elaboraciju, čulnih i emotivnih dopuna...
Slike iz ciklusa "Future" istodobno

su i dokazi senzacije boje znakovite za vrijeme u kojem živimo. Kao što je odavno poznato, svako vrijeme u slikarstvu afirmira i podržava vlastite vrijednosti, pa su i kolorizam, senzacija i uloga boje kroz povijest bili različito prihvaćani. Od Rembrantova doba pa duboko prema 19. stoljeću najveća vrijednost slikarstva iscrpljivala se u odnosima svijetlo-tamno. Gerharda Richtera doživljavamo kao najeksponiranijeg kolorista druge polovice 20. stoljeća jer mu slike u sebi najuvjerljivije afirmiraju vrijednosti, ljepotu, punoću i sočnost same boje i nadasve maksimalno utjelovljuju kolorizam svoga vremena. Po Richterovu samopriznanju, njegovu kolorizmu

imanentna je opčinjenost bojama svojstvenim kapitalističkom svijetu, i to još od trenutka kad iz Istočne prelazi u Zapadnu Njemačku. Stoga je njegov kolorizam istodobno i odslik korpusa problema s kojim se - srljajući još brže i dublje u konzumerizam - sučeljava naša potrošačka civilizacija. U doba posvemašnjeg konzumerizma i krucijalne važnosti i uloge reklame u njemu - pri čemu su goleme doprinose vizuelnom identitetu naših ambijenata dale osobine i vrijednost neonske reklame (tu su, dakako, i recentniji primjeri još agresivnijeg "advertisinga") - živjeli smo u drukčijem svijetu, koji se, slikovito rečeno, sav kupa(o) u obilatu blještavilu i međusobnu namješavanju raznobojna neona.
Slike iz ciklusa „Future“ Dianina su projekcija senzacije boje svoga doba - 21. stoljeća. Na pozadinama njezinih devet slika prevladava siva boja što simbolizira njezin blagi pesimizam glede budućnosti svijeta, ali istodobno i sivilo elektronike, pa i sivilo svega ostaloga što napučuje sve onečišćeniji okoliš - poput industrijskih polucija, smeća, dima, smoga... - iz kojega nestaju boje iz prirode, a zamjenjuje ih umjetna, sivkasta i fluorescentna svjetlucavost.
U svojoj potpunoj slikovitosti "Future" je slikarstvo ispunjeno pomalo pesimističkim iskazom o neizvjesnoj budućnosti svijeta u kojem živimo, ali to je istodobno, uzmemo li u obzir njegove formativne odlike i oblikovna načela, slikarstvo optimističke projekcije, potvrda same slikarske prakse, slikarstvo vitalnosti i neupitna rasta.

14.12.2004. Galerija Miroslav Kraljević, Zagreb – Future