DIANA ŠIMEK-AKADEMSKI SLIKAR-AKRIL NA PLATNU-LIKOVNE RADIONICE-PODUKE CRTANJA I SLIKANJA-PRIPREME ZA ŠKOLU PRIMIJENJENE UMJETNOSTI I DIZAJNA
MENU
O meni
Galerija
Izložbe
O radu
Novosti
Kontakt
Pulfer 21
Stribor PhotoArt
 RSS - Favorites
 English

Upišite traženi pojam


DIANA ŠIMEK-AKADEMSKI SLIKAR-AKRIL NA PLATNU-ILUSTRACIJA-ANIMACIJA-LIKOVNE RADIONICE-PODUKE CRTANJA I SLIKANJA-PRIPREME ZA ŠKOLU PRIMIJENJENE UMJETNOSTI I AKADEMIJU LIKOVNIH UMJETNOSTI-PROFESIONALNO FOTOGRAFIRANJE

Slike - akril na platnu

Općenito o mom radu i slikarstvu

Umjetnički rad i kreativno likovno izražavanje vezano je uz moj život, interese, želje, aktivnosti, i razmišljanja . Slikarski ciklusi na temu plesa i sporta, povezani su sa mojim stavom da je za svakog čovjeka na neki način bitno da se bavi nekom sportskom aktivnosti, bilo profesionalno, bilo rekreativno, prvenstveno radi zdravlja. Tako kaže i latinska poslovica koja potječe iz pjesme rimskog pjesnika Juvenala
"Mens sana in corpore sano“, što u prijevodu znači "U zdravom tijelu zdrav duh“. Juvenal govori o odnosu prema bogovima, zdrav duh i zdravo tijelo jedino su što ima smisla tražiti od viših sila. Sport me prati od djetinjstva kad sam trenirala judo, zatim dalje u srednjoj školi, na fakultetu i kasnije pohađala sam razne plesne tečajeve, rekreativno se bavila trčanjem, rolanjem, bodybildingom, pilatesom, jogom i dr. Osim sportskih aktivnosti, vježbe koje pozitivno djeluju na psiho-fizičko zdravlje, a meni osobno pomažu u tome su 5 tibetanaca, meditacija i vježbe disanja.



Povodom prve samostalne izložbe Sport iz 2002. na Kineziološkom fakultetu u katalogu pišem: „Umjetnost je poruka, ona živi, djeluje i radi na stvaranju duhovne atmosfere. Poruka izložbe je naglasiti pozitivno djelovanje i utjecaj sporta na zdrav duh i tijelo čovjeka kao pojedinca, koliko i na pojedinca unutar jedne društvene zajednice. Umjetnost, područje slikarstvo, zahtjeva jednaku disciplinu i predanost prema boji, formi i obliku kao što sport traži disciplinu tijela i pokreta. Svaki pokret u sportu zahtijeva naprezanje određenih mišića da bi se postigao željeni rezultat, tako i svaki pokret i dinamika u slikarstvu zahtjeva određene postupke formiranja likovnih elemenata. Jedan od tih postupaka je slučajnost i brzina figura u pokretu u prvom planu, sjedinjena sa čistoćom boja, jednostavnošću pravokutnih ploha i preciznošću graničnih prijelaza boja drugog plana slike u cjelinu. Disciplina boje kao red i sportska disciplina. Ekspresivnost forme dinamičnih figura kao objektivna činjenica nemogućnosti ljudskog oka da zadrži trenutak jedne stotinke izdvojen iz cjelokupne sportske aktivnosti. Figure mijenjaju svoja obličja ovisno o stupnju napetosti, brzine, težine i snage. Boja je u funkciji sadržaja, ali istovremeno svojim međusobnim odnosima karakterizira agresivnost, eleganciju, razigranost i slična djelovanja koja pojedinačni sport ostavlja u nama, pasivnim promatračima aktivnim duhom i percepcijom.“



O ciklusu Ples iz 2006 (izložba u Clubu Fanatic, Zagreb) i Let's dance iz 2009 (izložba u Plesnom centru Salsa) pišem:  „Svojim tijelima i razigranim pokretima plesači izražavaju svoja poletna stanja, prožima ih strast i ljubav prema plesu. Birala sam plesove raznih kultura, i one plesove na kojima je izražen pokret, kolorit i atmosfera, ono što zapravo povezuje prvu izložbu Ples iz 2006. i Let's dance iz 2009. Plesači u zanosu i sjedinjeni sa svojim tijelom unijeli su u ples ne samo svoje fizičko umijeće i osjećaj za ritam, već i duh. Poistovjećeni sa figurom koju izvode, reflektiraju svoje unutarnje stanje i zrače jednom pozitivno nabijenom energijom. Ovim slikama želja mi je bila prikazati način na koji ja osobno doživljavam ples, osjećaj trenutka i života, a to se najbolje može ostvariti u poljima koja nas ispunjavaju kao bića, kad se odvojimo od ega, prošlosti i budućnosti, misli i budemo u tom trenu osobe koje jesmo u svojim najdubljim traženjima sebe i svog bistva. Jedno sa melodijom, jedno sa ritmom, jedno sa univerzumom i jedno sa sobom.“



Krajem 2007. susrela sam se sa plesom salsa koji me je jako privukao što zbog dinamike pokreta, što zbog glazbe, i od tada polazim tečajeve salse u raznim plesnim školama, tako su nastala i neka djela, i još uvijek nastaju inspirirana salsom koja je unazad nekoliko godina dio mog života. Radu pod nazivom Memory game Salsa, kojeg sam predstavila na izložbi profesora Primijenjene umjetnosti i dizajna u Zadru, 2011. u Muzeju antičkog stakla, osim dosadašnje slike, dodala sam i animaciju koja je sastavljena od vlastitih crteža, crtanih kadar po kadar. Svaka animacija sadrži oko 150-200 crteža, jer kompleksnost samog plesa i plesnih figura, zahtijeva cijeli niz pomaka figura unutar jedne animacije, unutar jedne koreografije.
Rad je sastavljen od 25 malih platna formata 30x30 cm posloženih u kvadratno polje. Svako platno oslikano je jednom bojom, s time da svaka boja (obojeno platno) ima svoj par - drugo platno u istoj boji ali sa nacrtanim figurama plesnog para. Jedino crveno i bijelo platno imaju naslikane figure (kadrove iz animacije) na obje slike. Na bijelom, neoslikanom platnu, 19-tom po redu, u donjem desnom uglu projicirana je pomoću projektora animacija salsa plesa. Plesni par baš poput naslikanih silueta, ali u ovom slučaju virtualno izvodi koreografiju salsa figura. Svako platno tretirano je na drugačiji način, površine nekih platna su reljefne poput žbuke oronulog zida (siva platna), zatim vodoravno nanizane izbočene linije na oker platnima, siluetne figure izvučene konturnom i taktilnom linijom, ponegdje su boje u kombinacijama jedva vidljive, a na drugima opet izrazito kontrasne. Sve to stvara dojam dodatne pokretljivosti i dinamike boja u odnosima detalja na cijelokupnoj vizualnoj opipljivosti. Gledajući i bez audio pomagala u imaginarnom uhu stvara se zvuk boja, pomalo podsjeća na igru pamćenja, a kako plesne figure također zahtijevaju pamćenje koraka, bez njih nebi bilo ni sofisticiranoga plesa, odatle i naziv rada. Budući da plesni par neprestano pleše i radi lakšeg uviđaja u taj svijet salse i njenih doživljaja, animaciji je dodan zvuk, odnosno pjesma na koju plesni par u ritmu izvodi svoju koreografiju. Ali ostavljeno je na posjetitelju na izbor hoće li u umjetničkom kontekstu rad konzumirati vizualno ili audio-vizalno, hoće li staviti slušalice na uši ili samo promatrati.



Moj veliki interes između ostalog obuhvaća znanost i astronomiju, bilo putem knjiga, interneta i predavanja koja populariziraju prirodne znanosti. U ciklusu Future kroz apstraktno-figuralne elemente stvaram priču kroz igru asocijacije, život dajem oblicima. Slike iz ciklusa Future sastoje se od više dijelova. Prvi dio, nastao između 2003-2004, pod nazivom Future, izložen je u Galeriji Miroslav Kraljević 2004. u Zagrebu. Drugi, nastavak Back to the Future iz 2005. godine predstavljen je na izložbi 2006. u Galeriji Cekao u Zagrebu. Slike izabrane od tih dviju izložbi i nadopunjene sa novonastalim slikama, izložene su 2007. u jedan veći prostor pod nazivom Prošlost/Sadašnjost/ Budućnost u Galeriji Krka, Novo Mesto. Ciklus Future čine i skice na računalu, koje su dio tog ciklusa ali nisu realizirane u slike na platnu. Pri obradi i razradi skica služila sam se računalom koje omogućuje brzi proces izmjenjivanja boja, tonova, položaja, smjerova i pokreta; smještaja likovnih elemenata i odnosa različitih. Oko se zaustavi tek kad viđena kompozicija poprimi smisao. Kao prepoznavanje ideje koja je materijalizirana na ekranu, a ima ista obilježja i karakteristike apstraktne misli. Umjesto prepoznatljivih likova odabrala sam svoje vlastite figuralne oblike, »glumce» koji prema mom scenariju igraju svoju ulogu. Gledajući našu povijest i današnji način života slike se bave se problemom i utjecajem znanosti, tehnologije i genetike na život ljudi u bližoj budućnosti, pa tako i same planete Zemlje, te njihovim prednostima i nedostacima. Predstavljaju svijest, predodžbu i vizualizaciju nadolazećeg.



Izložba Neobičan dan iz 2005 održana u Galeriji Matice Hrvatske predstavlja moj slikarski dnevnik. Cijeli život pišem zabilješke iz života, odrastanja i mladosti, sve skupa bilo je oko 15 bilježnica, a dijelovi, iako iscijepkani nalaze se u ovim slikama. To je autobiografska priča sastavljena od fotografija iz albuma i isječaka iz dnevnika postupkom kolažiranja sa kolorističkim geometrijskim oblicima, rukopisom i isprintanim generiranim figurama. Statement sa ove izložbe i dio pismenog priloga diplomskom radu (neke od tih slika bile su izabrane za diplomski rad): „Pročitaj poglede, uhvati pokrete... sastavi krajeve iscijepanih poruka, potraži svoj savršeni dan u nesavršenom svijetu! To može biti svaki dan. Dan koji izabereš da bude poseban. Dan koji ti se desi neplanirano. Taj dan može biti pozitivan ili negativan, ali ga pamtiš po nečemu što se ne dešava svaki dan. Dan kao početak ili kraj. Ili jednostavno trenutak koji ostane neizbrisiv u sjećanju. Gledajući formalno, moje slike imaju osobine dnevnika i foto-albuma. Skice koje su im prethodile nastale su spajanjem osobnih tekstova iz dnevnika, događaji  koji su povezani sa fotografijom iz albuma. One jesu autobiografske, ali odnose se i na događaje iz svakodnevnog života. Okomito izrezane stranice ispisanog teksta, isprepletene u svim smjerovima uokolo sadržaja i scena, to su misli koje izlaskom na papir stvaraju red, oslobađaju se konfuzije, kaosa i  svakodnevnih informacija . Tekst se pojavljuje kao suplement i odsječak letrističke poetike koja je svoju afirmaciju imala u doba pop-arta i ranog konceptualizma. Za razliku od procesa nastanka skica, konačna funkcija slova na slikama nije opisivanje, ona su tu kao simbol misli koje nam u jednom trenutku prođu kroz glavu kada pogledamo jednu sliku, jedan objekt, jednu pojavu. Slova sugeriraju kritiku, preispitivanje, analiziranje pojedinih događaja i kontemplaciju. Umjesto automatskih, nekontroliranih, nepročišćenih i negativnih emocija u jednom djelu, težim prema čistoći, jasnoći, razgovijetnosti i optimizmu kojim jedna slika treba «zračiti» na okolinu. To ne znači da treba slikati samo «lijepo», već i surovu, hladnu i  mnogo puta mračnu stvarnost pretvoriti u pozitivnu i prihvatljivu, ubaciti je kroz filter, reciklirati, pročistiti. Zbog toga sam se približila formi reducirane fotografije figura, bez suvišnog toniranja boje da bi se izbjegla svaka iluzija prostora, iluzija stvarnosti.  Prostor je sačinjen od spajanja različitih elemenata i odnosa boja. Sliku gradim postupno, sloj po sloj. Želim da konačni rezultat bude vizualno jasna i psihološki upečatljiva slika. Slike čine dva segmenta: sinteza i analiza. Sintezom spajam različite likovne elemente: 1. računalno obrađenu fotografiju, odnosno reducirane figure ljudi, 2. slova, 3. kolorističke, geometrijske oblike koji sačinjavaju međuprostor. Analizom pojednostavljujem oblike, tonove svodim na plohe i dajem slici pročišćenu formu.  Moja ideja o umjetnosti bliska je geometrijskoj apstrakciji, umjetnost vizualnog i likovnog oblikovanja zasnovana na konstruiranju geometrijskih oblika i struktura.“



Izložba Muško tijelo predstavljena u Galeriji Kristofor Stanković 2006., naizgled se čini kao povratak temeljima slikarstva, akademizma jer je model postavljen u klasične poze koje sam birala iz povijesti fotografije muškog akta. Klasičnost razbija redukcija tonova, koja se na mojim slikama uvijek ponavlja. Na slikama muškog akta bavila sam se pitanjem slobode uma u današnjem tehnološkom vremenu. Muško tijelo kao golo ljudsko tijelo simbol je slobode, oslobođenja. Čovjek je rođen gol, bez odjeće, to je njegovo najprirodnije stanje.  Osim što oblik kruga alegorično ukazuje na prisustvo žene, otkriva nam da se zapravo radi o cd-nosaču, predmetu masovne proizvodnje i uporabe. Suvremeni čovjek premalo pažnje posvećuje sebi, golo tijelo predstavlja čovjeka bez stvari, ostaje sam sa sobom.  Otuđenje u svakom smislu riječi opisuje ove slike, otuđenje osobe same od sebe, nepovezanost sa sobom, emocionalna nepovezanost između ljudi, i pri muško ženskim odnosima. Jednako tako i vezivanje za predmete, poistovječivanje sa materijalnim bogatstvom i pretjeranom ljudskom potrebom za dokazivanjem i potvrđivanjem važnosti i cijenjenosti od strane autoriteta i drugih ljudi općenito.


                                            

O procesu rada, postupak i tehnike

Do sada sam se bavila slikom kao medijem, a u posljednjim radovima i animacijom, i eksperimentirala sam sa različitim vrstama prikaza, paralelno sam istraživala svoje koncepte u figuralno-apstraktnom prikazu s jedne strane i figurativnom prikazu reducirane fotografije s druge strane. U oba slučaja služila sam se računalnim programom, gdje sam djelomično ili u potpunosti dolazila do rješenja koje bi koristila kao predložak za akrile na platnu. Budući da sam se služila elektronikom pri dolaženju do virtualne predodžbe o budućem djelu, mogla bi svoj rad locirati u tok računalne umjetnosti. Ona obuhvaća sva umjetnička djela koja su načinjena posredstvom računala. Računalna umjetnost je Kibernetska umjetnost jer nastaje i povezivanjem i integracijom čovjeka i stroja u stvaralačkom procesu. Stvaranje umjetnosti pomoću računala začeto je početkom 60-tih godina u neokonstruktivizmu. Računalna umjetnost postmodernizma nastaje u vrijeme kad računalo postaje svakodnevni alat i predmet masovne uporabe.
 
U računalni program ubacila sam fotografije koje sam prethodno izvadila iz albuma i skenirala, ponekad prenijela digitalnu fotografiju, a u nedostatku vlastitih, ali u rjeđim slučajevima početni i već unaprijed planirani sadržaj potražila bi na Internetu. Zatim slijedi cijeli niz dorada i razrada pri čemu koristim filter za pojednostavljivanje volumena, reduciram fini i postupni prijelaz skale tonova na plohe, zadržavajući pritom osnovnu i prepoznatljivu formu ljudskog tijela. ( murali pod nazivima Atletika, Tenis, Plivanje, Skijanje, 2003; Sport, 2004;  izložbe Neobičan dan, 2005; Ples, 2006; Nogomet, 2006; Muško tijelo, 2006.) U stvaranju izložbe Future iz 2004. i njenih kasnijih nastavaka također sam se poigrala računalnim programom u koji sam umjesto fotografije umetnula crteže ranih dana studija, kao početno polazište. Uslijedila je cijelokupna transformacija kroz zumiranje linija i multipliciranje oblika.


O ideji

Ideja mora nositi dio umjetnikove osobnosti. Onoliko koliko je umjetnik sam uvjeren u svoju istinu (ideju) toliko je duboko unosi u svoje djelo. Slika je kao ogledalo. Dok ga gledamo trebamo imati kristalno  jasan pogled inače nas neće u potpunosti odrazit. Dok se gledamo u ogledalo nikad ne posumnjamo u naš vlastiti odraz. Osim objektivne slike našeg odraza, vidimo i subjektivno stanje našeg duha, na izrazu lica. Ali unatoč razlikama, to uvijek ostaje naš odraz u ogledalu i u njega ne sumnjamo. Tako je i sa umjetničkim djelom. Bez obzira radilo se o: autoportretu ili portretu; figuraciji ili apstrakciji, ono mora u potpunosti sadržavati umjetnikov karakter i on u svoj odraz u tom djelu ne smije posumnjati. Tek tada umjetnik može reći da je djelo uspjelo. 

 
 
                                                                                                                                                             Diana Šimek
 
            
 
 
 
            

►  O radu  - Wednesday, April 11, 2012
  |   Print   |   Home

Design & Hosting: Poslovni forum  


dianasimek.zg@gmail.com