17.4.2007. Galerija Krka, Novo Mesto – Prošlost/Sadašnjost/Budućnost

Slike koje mlada zagrebačka slikarica predstavlja publici Galerije Krka, dio su ciklusa «Future» i «Back to the Future». Njen rad karakterizira istraživanje sraza čovjeka i stroja (računala) u postupku umjetničke kreacije te sučeljavanje pojmova kreativno / tehnološko te pokušaj iznalaženja njihova kompromisa i komplementarnosti. Navedenim postupkom umjetnica želi prevladati zlokobnu opreku između (stvaralački) smislenog i (tehnološki) sterilnog, kako su to na hrvatskoj likovnoj sceni (što je već u slikaričinu radu uočio Ivica Župan) šezdesetih godina 20. stoljeća pokušavali protagonisti pokreta «Nove tendencije». Budući da slikarica ustraje na štafelajnom slikarstvu, u konačnici redovito izvedenom tehnikom akrila na platnu, njena nam strategija otkriva još jedno napeto sučeljavanje – ono između tradicionalnog i suvremenog pristupa umjetnosti (u pitanjima tehnike i medija, teorije te, ponekad, i teme (ciklus /muškog i ženskog/ akta)). Propitivanje napetosti proizašlih iz ovih procijepa osnova su  rada Diane Šimek, bez obzira na temu ili motiv koji joj se nametne kao trenutačna preokupacija – od tema autoreferencijalnosti (ostvarenih manipuliranjem «konzerviranim sjećanjem» iz foto-albuma i isječcima iz dnevničkih zapisa), već spomenutog, akta, kao akademskog bremena / nasljeđa, do vizija sadašnjosti i budućnosti kroz aktualne teme odnosa umjetnosti i ekologije te umjetnosti i (bio)tehnologije. Ovo posljednje značenjski je sadržaj navedenih ciklusa «Future» i «Back to the Future». Slikani, gotovo, fluorescentnim bojama (koje podsjećaju na neon konzumerizma) u apstraktnim kompozicijama, tek će nam naslovi («Ples humanoidnih robota», «Genetski modificirana životinja», «Skriveno srce», «Život na Marsu», «Ljudski klonovi», «Na nišanu», «Virtualni ples», «Ekološki sustav», «Otapanje leda s planinskih vrhova», «Gubitak različitosti života» …) precizirati ciljani sadržaj. Na ovaj način, slikarica dodatno angažira svoju umjetnost u okviru, danas izrazito aktualnog, ekološkog aktivizma te postavlja zanimljivo pitanje, na tragu cjelokupna njena, već obrazloženog, pristupa: ako su roboti (u jednoj od autoričinih «vizija» budućnosti, koje mogu biti shvaćene i kao ozbiljna kritika (na kritički pristup problemu, simboliziran «pesimizmom» sive podloge, upućuje i sama Diana Šimek u svom pismu u kojem objašnjava ciklus «Future»), i kao eskapističko i rezignirano prihvaćanje neumitnih procesa, ili, pak, kao slavljenje i oda «ljepoti karoserije automobila») «humanoidni» i oni (nagonski, izražajno i ljudski) plešu, koliki je, onda, legitimitet i istinska mogućnost (su)djelovanja stroja (računala) u kreativnom procesu. Pri tome znamo da nam je tradicija ostavila u naslijeđe shvaćanje ljudske kreativnosti kao jednog od izraza transcedencije u nama. U svakom slučaju, naš je svijet, ako si dopustimo pjesničku metaforu velikog organizma koja znači život, već akutno nalik kiborgu.                                                                                                       

 

Ivana Rončević